Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Struja dokumentarne produkcije se poslije onog snažnog jedinstvenog toka u vrijeme rata, razlila u nekoliko pravaca. Jedan pravac koji se uskoro produbio i proširio, bila je aktivnost dokumentarista – istorijskih hroničara. Za tu djelatnost je dokumentarista imao neprocjenjivo bogate izvore: pola vijeka filmskog žunala. Ali, isto tako, ova istina se ne smije shvatati kao privilegija reditelja kome je dozvoljeno da je osmišljava ili prerađuje, dopunjava ili stilizuje prema sopstvenom nahođenju. Jer, i sam Dziga Vertov je morao da prizna svoju nemoć u odnosu na dalje procese koje izaziva sama istina unutar filma iako je odbijao i samu mogućnost postojanja različitih načina u prilaženju istini i njenom djelovanju. Ona je suviše živa i samostalna da bi se mogla pomiriti sa porazom koji joj jedan reditelj priprema, pa makar bio i tako nadahnut kao Dziga Vertov. Talenat u ovom slučaju nije mjera za rediteljsku diktaturu koja može samo da omete proces sažimanja istine sa realnošću. Identifikacija, ma kako on vjerovao da je definitavna, nikada, ne predstavlja jedan završen proces. Uostalom, šta reditelj dobija ako tvrdi da je pronašao metode kojima se može definitivno ovladati stvanošću? Da li je njegovo osmišljeno istraživanje time dobilo postojane forme saznanja? Da li će na kraju forma djela zavisiti od samog postupka ili od istine?
Sasvim je jasno da Dziga Vertov nije bio potpuno svjestan ovih ogromnih i tek naslućenih mogućnosti i zato se zaustavio tamo gdje se to najmanje moglo očekivati. Njegovi filmovi su mnogim savremenicima izgledali kao nešto nalik na antifilm i zato su ga priznavali mahom samo kao velikog majstora žurnala i kao standardni primjer navodili „Kino-istinu”, snimljenu povodom godišnjice smrti Vladimira Iliča Lenjina. Rehabilitacija je uslijedila tačno trideset godina kasnije afirmacijom filma-istine. Ideje tog velikog i nesrećnog vizionara podjednako se istražuju u cijelom svijetu i u njima se nalazi inspiracija za nova ostvaranja kamere prema realnosti. Dokurnentarista je opsjednut onim što otkriva slikama i zvukovima: njemu je to uvijek nudilo više značenja no bilo šta što bi on sam umio da smisli. Za razliku od stvaraoca igranog filma, on se posvetio neizmišljanju. Dokumentarista sebe izražava kroz izbor i aranžiranje materijala koji mu nudi stvarnost, taj je izbor, u stvari, njegov komentar.
I bilo da zauzima poziciju posmatrača, hroničara, ili bilo koju drugu, nije u stanju da izbjegne subjektivnost. On daje svoju verziju svijeta u kome živi, odričući se „izmišljanja” radnje, dokumentarista mnoštvom ograničenja vezuje sebi ruke. Zato se neki dokumentaristi okreću igranom filmu, misleći da tamo mogu više da imaju slobode u svom subjektivnom izražavanju . Neki se, kao što je poznato, i okreću dokumentarcu jer „prevaru” čine uvjerljivom. Vertove najvatrenije pristalice čak tvrde da film-istina nije ništa drugo nego kino-oko, s tim što mu je dodat još i mikrofon kako bi ono skriveno ili neočekivano hvatanje stvarnosti bilo istovremeno vizuelno i auditivno. U cijelom tom frenetičnom zamahu dragocjeno je to što je moderna estetika konačno uspjela da u potpunosti razjasni vizije Dzige Vertova, a time i sam film-istinu postavi na mnogo šire osnove. To kritičko ispitivanje, međutim, nijednog trenutka nije usmjereno na obezvrjeđivanje doprinosa ovog istinskog novatora pa tako posjedujemo sasvim prihvatljiva objašnjenja i za činjenicu zašto njegovi filmovi, nasuprot idejama, izgledaju prevaziđeni, zastareli i naivni u svojoj propagandi. (Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.